DobraVest

DobraVest je glas Biblije i objava Božije ljubavi čitaocima

Poreklo BADNJAKA

Badnjak je povezano sa vrhovim bogom PERUNOM, a ne BOGOM BIBLIJE!

Kažu tradicionalisti ili crkveni oci:
Badnjak se svečano loži u znak sećanja na vatru koju su po narodnom predanju vitlejemski pastiri naložili u pećini u kojoj se rodio Isus Hristos, da bi ogrijali božansko novorođenče i njegovu majku. Badnjak se takođe može tumačiti kao simbol krsta na kome je Hristos raspet, pri čemu toplina vatre simbolizujue spasenje za ljudski rod koje je, po hrišćanskom verovanju, omogućeno Hristovim raspećem. Ali izvorno i stvarno poreklo palenja badnjaka kod Srba vuče koren iz predhrišćanskog paganskog doba, pre nego što su Srbi primili hrišćanstvo, ali kada su primili hrišćanstvo, ukomponovali su i svoj tradicionalni badnjak. Više o tom u nastavku teksta.

BADNJAK ne postoji u BIBLIJI
Reč "badnjak", je nastala iz narodnog predanja.
Srpski Istoričar, ali i ruski istoričari religije, filolozi i etnolozi smatraju da su Srbi nasledili ovaj običaj iz svoje prethrišćanske religije. Istoričari religije, filolozi i etnolozi kažu da su običaji sa badnjakom nasleđeni iz stare slovenske vere.

Prema srpskom istoričaru religije Veselinu Čajkanoviću, u prethrišćanskoj veri Srba postojalo je drveće koje je smatrano za nastanjivanje (stan) nekog duha ili božanstva, ali takođe i drveće koje je bilo božanstvo samo po sebi.

Izučavajući ih, Veselin Čajkanović je pokazao da su mnoge osobine vrhovnog boga u staroj srpskoj religiji prenete na hrišćanske narodne svece, Jovana, Arandjela, Nikolu i Mratu, i druge, a posebno na Svetog Savu, srpskog nacionalnog svetitelja.

Ko je Veselin Čajkanović?
Veselin Čajkanović (Beograd, 1881 –1946) je bio profesor Univerziteta u Beogradu i srpski istoričar religije.
Po završteku gimnazije, na velikoj školi studirao klasičnu filologiju, a po završetku studija nastavio je obrazovanje u Nemačkoj. u Lajpcigu je izučavao klasičnu filologiju, jevrejski i staroslovenski jezik, a u Minhenu je doktorirao. 1908. se vratio u Beograd, gde je postao docent za latinski jezik na Filozofskom fakultetu.

Veselin Čajkanović je učestvovao i u balkanskim ratovima i u prvom svetskom ratu. Učesnik je u bitki na Konatici, u borbama za oslobodjenje Beograda, na Solunskom frontu, Kumanovskoj bici... Odlikovan srebrnom i zlatnom medaljom za hrabrost, ordenom Belog orla s mačevima, ordenom Svetog Save i francuskim ordenom Legije časti.

Posle rata, 1919. godine postao je vanredni, a 1921. redovni profesor filozofskog fakulteta u Beogradu.
Pored toga bio je član Odbora za građenje Univerzitetske biblioteke, honorarni nastavnik Bogoslovskog fakulteta na predmetu Uporedna istorija religija, dekan Filozofskog fakulteta, član uprave Srpske književne zadruge i Društva Sv. Save i član SANU.
Veselin Čajkanović je pokazao da su mnoge osobine vrhovnog boga u staroj srpskoj religiji prenete na hrišćanske narodne svece, koji se slave i danas. Jovana, Aranđela, Nikolu i druge, a posebno na Svetog Savu, srpskog nacionalnog svetitelja.

Kao dokaz za ovo drugo, Čajkanović navodi upravo badnjak.
Njemu se upućuju pozdravi i molitve, prinose mu se žrtve kao što su žito, vino i med; prema njemu se neprekidno odnose kao prema ličnosti, a ne kao prema drvetu. Badnjak je mogao predstavljati utelovljenje duha rastinja, kome su se prinosile žrtve radi plodnosti polja, zdravlja i sreće porodice.

Njegovo razgorevanje, izgaranje simbolizovalo je sunčevu svetlost i imalo je za cilj da obezbedi životvornu snagu sunca u godini koja dolazi. Spaljivanje badnjaka predstavljalo je spoj kulta drveća s kultom vatre. Čajkanović karakteriše prethrišćanski badnjak kao božanstvo koje umire spaljivanjem pa uskrsava, upoređujući ga u ovom pogledu sa Atisom, Ozirisom, Adonisom i Sandanom.

Čajkanović takođe iznosi pretpostavku da krstovi koji se prave od debljeg kraja badnjaka imaju poreklo u prethrišćanskim idolima koji su reprezentovali božanstva uporediva sa rimskim larima, a da se oblik krsta razvio iz antropomorfnog oblika idola.
Za badnjak se najčešće bira drvo iz roda hrastova (u koje spada i cer), a hrast je u staroslovenskoj religiji bilo najcenjenije drvo, povezano sa vrhovnim bogom Perunom.

Verovanje da duše predaka, zaštitnici porodične sreće i blagostanja, nastanjuju ognjište, zabelženo je kod mnogih naroda, pa tako i kod Slovena. Kult vatre u staroj slovenskoj veri preobrazio se uglavnom u kult domaćeg ognjišta i tako spojio sa kultom predaka.

Ostatak običaja žrtvovanja vatri je novčić koji polaznik baci u nju nakon udaranja po badnjacima.Vatra sa domaćeg ognjišta nije se nipošto i nikome davala na Badnji dan. Razlog za ovu zabranu, po Čajkanoviću, bilo je verovanje da je Badnji dan vreme kada su duše umrlih predaka neuobičajeno aktivne i pokretne. Badnja večera je gozba i priređena je u njihovu čast i one se pridružuju porodici na njoj.
Okupljaju se u kući u većem broju nego obično, naročito po prostrtoj slami i na ognjištu.

Veruje se, ako bi se nekome dala vatra sa ognjišta, zajedno sa vatrom mogle bi biti odnesene i duše prisutne na ognjištu, te bi porodica ostala bez njihove neprocenjive pomoći.
Narod na nekoliko načina formuliše razlog zašto se vatra ne sme davati: „da se ne bi od kuće odnela sreća”, „radi boljeg useva”, „radi pčela”. Razmatrajući ovu zadnju formulaciju, Čajkanović iznosi dokaze da su u staroj religiji Srba pčele smatrane za čiste i svete insekte u kojima su mogle biti duše predaka. Isti razlog, „radi pčela”, narod daje i za prethodno pomenuti običaj stavljanja komada prvog badnjakovog ivera u česnicu.

Prema ruskom filologu Vladimiru Toporovu, sečenje badnjaka predstavljalo je ponovno odigravanje mitske bitke u kojoj Mladi Božić ubija svog oca Starog Badnjaka. Likovi Starog Badnjaka i Mladog Božića mogu se sresti u srpskim koledskim pesmama, koje su se pevale oko Božića u povorkama koledara.

Po Toporovu, prvi je personifikovao zadnji dan stare godine, kad su snage mitskog Haosa najjače, dok je drugi personifikovao prvi dan nove godine, početak ponovnog uspostavljanja kosmičkog reda. Stari Badnjak i Mladi Božić bi poticali od zmaja i zmajeubice iz praindoevropske mitologije. Po tome bi Stari Badnjak bio istog porekla kao Ahi Budnja („zmija dna”) - zmaj iz staroindijskih svetih spisa Veda, kojeg je ubio bog Indra.
Istog porekla bi bila i grčka aždaja Piton, koju je ubio bog Apolon. Reči badnjak, budnja i piton potiču od praindoevropskog korena *bhudh-, koji je označavao dno, temelj, dubine i sl.

Ruski filolog Boris Uspenski upoređuje starog Badnjaka i Mladog Božića sa likovima Nikolinog oca i Nikole u istočnoslovenskoj tradiciji. Ime Nikola ovdje se odnosi na Svetog Nikolaja Mirlikijskog, koji se slavi 6. decembra po crkvenom kalendaru, pri čemu je njegovom „ocu” posvećen prethodni dan. Nikola je oslikan u istočnoslovenskom folkloru kao milosrdni zaštitnik običnog naroda, pokrovitelj zemljoradnje i životinja, povezan sa bogatstvom, obiljem i plodnošću.

Uspenski dokazuje da je ovaj svetac preuzeo atribute zmajolikog boga Volosa, čiji je kult bio veoma snažan među Istočnim Slovenima prije primanja hrišćanstva. Njegov protivnik bio je strašni gromovnik Perun, koji se u ovom slučaju odražava u liku Nikolinog oca.
Predstava o svađi između Nikole i njegovog oca prisutna je u nekoliko legendi. Dovođenje u vezu parova Stari Badnjak–Mladi Božić i Nikolin otac–Nikola potkrepljeno je činjenicom da su u mnogim istočnoslovenskim krajevima neki od običaja karakterističnih za Božić preneseni na Nikoljdan. Postoji, međutim, jedna nedoslednost u poređenju ova dva para.

U prvom paru otac potiče od mitskog zmaja, a sin od njegovog protivnika, dok je u drugom paru to obrnuto. Ova inverzija je, po Uspenskom, razlog zašto se u nekim krajevima Nikolin otac slavi nakon Nikoljdana, a ne pred taj praznik. Na taj način „zmaj” (Nikola) dolazi prije „zmajeborca” (Nikolinog oca), kao što je slučaj sa Starim Badnjakom i Mladim Božićem.

Srpski etnolog i antropolog Petar Vlahović smatra da su reči badnjak i badnji izvedene od glagola bdeti, obrazlažući to običajem da se bdije celim tokom Badnje noći. Istu etimologiju za badnji predložio je i Vuk Karadžić.

Slični su paganski običaji i kod drugih naroda. Tradicija porodičnog loženja drveta na ognjištu na Badnji dan zabelžena je u raznim delovima Evrope. U Engleskoj su ložili jul log (Yule log) „da bi sreća došla dok oblicu hvata plamen”, kako je to opisao Robert Herik (engl. Robert Herrick), engleski pesnik iz 17. veka.

U Francuskoj je badnjačko drvo imalo nekoliko regionalnih naziva: šalandal, kalinjau, trefoar (franc. chalendal, calignaou, tréfoir) i trefue (franc. Tréfouet). Provansalci su u tu svrhu sekli voćku, a drvo je unosila cela porodica pevajući molitvu da kuća bude blagoslovljena, da žene rađaju decu, koze kozliće, a ovce jaganjce, i da imaju žita i vina u izobilju. Pre nego što bi drvo stavili na vatru, najmlađe dete u porodici bi posulo vino po njemu. Badnjačko drvo je pobožno nalagano u raznim delovima Italije. U Toskani Božić nazivaju Festa di Čepo (ital. Festa di Ceppo), doslovno „svetkovina debla”.

U regionu Val di Kjana (ital. Val di Chiana), deci bi se stavio povez preko očiju i bilo bi im naređeno da udaraju mašicama po zapaljenom deblu. Tragovi običaja sa badnjačkim drvetom mogu se takođe sresti u Nemačkoj i Skandinaviji.
U Tiringiji bi na Badnje veče porodica pre spavanja naložila „Hristos-deblo” (nem. Christklotz), koje je gorelo čitavu tu noć.

Ove paganska prakse, tradicije i običaje Biblija u ime Gospoda Isusa Hrista najozbiljnije odbacuje. U vreme feudalizma, ugledniji feudalci su iz raznih uverenja i interesa rado prihvatali hrišćaanastvo, ali ne narod (raja). Srbi su bili i jesu tradicionalan i ponosan narod, niko ih nije mogao uveriti i naterati, da se odreknu svojih predhrišćanskih kultova, kao i poštivanja svojih paganskih bogova, tadicija i navika.
Pokušaji uglednih feudalaca da prevedu srpski narod u hrišćanstvo bili su ne odložno uslovljeni - jedino da ukomponuju njihova tradicionalna paganska verovanja sa novim hrišćanskim.
Tako su Srbi postali hrišćani, ali po svojoj meri, ne odbacivši ništa važnije iz svojih tradicionalnih paganskih verovanja.
Time su se kao novi hrišćanski narod u tradiciji automatski razlikovali od katolika, a, i od islama, a čime je njihov cilj ostvaren.
Veselin Čajkanović je dokazao da su mnoge osobine vrhovnog boga u staroj srpskoj predhrišćanskoj religiji, vrlo pažljivo prenete na hrišćanske narodne svece, poznate kao: Jovana, Arandjela, Nikolu i Mratu, i druge, a posebno na Svetog Savu, srpskog nacionalnog svetitelja.

Šta kaže Sveto Pismo na ovu temu?
Vidi, 2.Mojsijeva 20:4-5 kaže:
"Ne gradi sebi lik rezani niti kakvu sliku od onog što je gore na nebu, ili dole na zemlji, ili u vodi, ispod zemlje.
5 Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grehe otačke na sinovima do trećeg i do četvrtog koljena, onih koji mrze na mene".

Ovo je odgovo
r Biblije. Ovakvih naredbi ima mnogo u Bibliji.
Kroz vekove i mileniume mnogi od živih i mrtvih su svesno zloupotrebljeni, da bi se iz njih razvio tradicinalno religiozni kult, ali i politički ciljevi, što je težak greh, jer se kosi sa Svetim Pismom. Na svakom je da sam za sebe donese zaključak.

NAPOMENA
Možda nekima ovo neće biti prihvatljivo tj. ono što Biblija uči i govori o posledici koju donosi nebiblijsko obožavanje i tradicija. Ali, verujem, da njima nisu prihvatljive ni mnoge druge stvari o kojima Biblija uči.
Naš cilj u prvom redu i nije da ljudima (bilo koje verske ili religiozne pozadine) objasnimo doktrinu o Bogu Biblije, nego da im posvedočimo za DobruVest Istinu.

Govoreći im o Gospodu Isusu Hristu, Sinu Božijem, koji je umro za naše grehe, stavljamo ih pred odgovornost da veruju i priznaju Isusa Hrista za Gospodara i Spasitelja, ili da ne veruju da je On (Bog) i jedini Posrednik između Boga i čoveka, i odbace jedini put spasenja.

Ukoliko imate pitanja po ovoj temi, ili druga, a koja su povezana za čovekovu veru i život po Svetom Pismu, slobodno se javite, pokušaćemo što pre da vam odgovorimo biblijskim svetlom.

Kontakt

GORE